Trail Svjetsko Prvenstvo 2019

 

Svjetsko prvenstvo u planinskom trcanju

Od kada sam počeo da trčim, imao sam veliku želju da dođem do tako velikog dogadjaja kao što je Svjetsko prvenstvo, ali tokom svih proteklih godina trenirao sam lagano tako da sam samo trcao iz zabave na treningu pa cak i na ponekim trkama, ali ipak sam uspeo da ispunim svoje snove .

Prednost koja mi daje mogućnost da se takmičim na međunarodnom nivou je da sam državljanin u vise zemalja, a u Bosni i Hercegovini ispunjavam uslove da budem dio nacionalnog tima. BiH reprezentacija muski u sastavu Haracic Rasid, Kornej Arkos, Mirsad Abdakovic, Marko Kozul i moja malenkost. Zene Jasmina Kavazovic i Anela Bjelic. Podrska Ermina Cosic.

U zadnje vrijeme sam počeo malo više vježbati s ciljem poboljšanja performansi na različitim kratkim udaljenostima, pa ćemo vidjeti kako će to ići.

Dan 1 Srijeda, 5 jun:

Putovanje u Coimbru (Portugal). Imao sam letove iz Geteborga rano ujutro sa 1 satom zaustavljanja u Briselu, nadao sam se da prvi let neće kasniti. Na aerodromu sam sreo Anniku Nilrud (vođa švedskog nacionalnog tima) i naravno da smo se lepo ispricali sa mnogo razgovora o trčanju… Oba leta su bila na vrijeme, tako da nije bilo nikakvih problema u putu. Od Lisabona autobusom 2 sata do Coimbre i nakon toga putovanje se završilo. Ukupno vrijeme putovanja preko 11 sati

2. dan Četvrtak, 6 jun:

Probudio sam se vec u 6 sati, malo prerano, ali sam imao kvalitetan san tako da sam se osjećao odmorno . Dva trkaca iz naseg BiH tima (Kornej Arkos i Haracic Rasid) trebalo je da dođu u hotel tokom noći, ali pošto je njihov let kasnio, morali su ostati i prespavati u Lisabonu. Ostali trkači iz nase reprezentacije su svakako danas planirali dolazak u Coimbru, pa sam do njihovog dolaska samo ja hodao okolo i upoznavao se sa trkačima iz drugih zemalja. Bilo mi je drago upoznati toliko talentiranih trkača sam ranije mogao gledati samo na društvenim mrezama. Tokom poslijepodneva svi su napokon došli iz mog tima, a neke od njih sam danas prvi put sreo. ITRA nas je rezervisala u 19:30 za doping kontrolu i info o Quarz zdravstvenom programu, tako da smo ostale sate odmarali i posvetili vrijeme za istrazivanje  hotela i naravno poneka  fotografija 🙂

3. dan, 7 juni: 

Trening (30 minuta lagano), doručak, tehnički sastanak, ceremonija otvaranja, isporuka brojeva i ostatak dnevnog odmora i opuštanja. Do petka popodne nisam osjetio nikakav pritisak i stres prije utrke, ali onda sam počeo sve više razmišljati o utrci.

Hoce li biti dovoljno energije/kcal, tekucine, koji je tempo najbolji, itd … Napetost se osećala pomalo i zaspati na vrijeme nije bila tako jednostavno.

Dan 4 Subota, 8 juni:’

”RACE DAY” start trke u 10:00 po nasem vremenu. Probudio sam se u 6:00 svjež i odmoran, obukao sam se u za trku i osjećaj je bio dobar, bio sam nestrpljiv za startom utrke. Lagani doručak u hotelu, i onda su nas odvezli autobusom 30 minuta do Mirande Do Corvo gde je bio start i cilj. Pre starta, bilo je vreme za završnu kontrolu, obaveznu opremu, wc, kofeinski napitak i vreme za zagrevanje. Nakon zagrijavanja dosao sam prilično kasno na start tako da su svi trkači već bili na svom mestu, a onda sam morao da se malo proguram za bolju startnu poziciju.

Odbrojavanje i START!

Wow, kakvu brzinu su ljudi imali u svojim nogama, ja sam zapoceo trku prilično kontrolirano u prvom kilometru, ali ipak je to bilo oko 4 minuta, sto ja bas i nemam naviku, pa sam malo usporio da bih uštedio energiju za drugi deo trke. Do prve okrepne stanice ”Vila Nova” na 7,1 km  je išlo po planu (sa sobom sam imao dodatnu tečnost tako da nisam morao da se zaustavljam i dopunjavam). Između prve i druge okrepne stanice imali smo nešto duži uspon, gdje uopće nije bilo moguće trčati (bar u mom slucaju), a na nekim dijelovima staze bilo je toliko trkača tako da smo čekali u redu da bi se mogli popeti. Već sam tu sreo neke trkače koji su padali i povredili se, zalosno za njih. Na toj uzbrdici sam sustigao Mirsada (trkaca iz nase reprezentacije), trčali smo zajedno neko vrijeme i kada je došla nizbrdica, ja sam se samo pustio.

Druga okrepna stanica ”Senhora Da Piedade” na 16 km (ovde smo imali svoju podršku, Ermina, supruga gore pomenutog Mirsada), ovde sam prošao sa vremenom 1:45, vrlo dobro, sve je išlo po planu. Sada dolazi najteža dionica gdje imamo 13km sa 900 visine do sljedeće kontrole a sunce i vrucina nadolazi. Na tom dijelu nisam nista pojacavao tempo jer sam htio sacuvati malo snage u nogama za trčanje u drugom dijelu staze.

Kao što sam i očekivao, to je bilo dugačko brdo i vrućina se osjećala već tada, srećom, imao sam dosta tekućine sa sobom. Na toj dionici sam prestigao dosta trkača, a neke od njih koje sam i poznavao su bili iz Hrvatske.

Gore i dole, gore i dole i konačno smo došli do treće okrepne stanice ”Mestrinhas” koja je bila nakon 29 km, ovdje sam napunio bocu vode i pozurio dalje  jer je bilo SAMO 5 km do sljedeće stanice i to je uglavnom bila nizbrdica na kojoj sam ja prilično dobar, bar sam se tako mislio 🙂

Ovdje se nešto dogodilo, tako da sam nakon 33 km u utrci gdje sam počeo da osjecam nelagodu i odmah nakon toga sam dobio grčeve na desnoj nozi, strma nizbrdica koja je bila duga oko 4 km je bila prenaporna u tom tempu za moje već umorne noge . Tad sam morao da usporim i trčim lagano koji minut dok me grc nije popustio. Mogu da zahvalim Josipu Stipcevicu (reprezentativcu iz Hrvatske) koji mi je dao soli kako bi me grc sto prije prosao. Ovdje sam izgubio neko vrijeme, a i nakon toga sam morao trčati nesto malo sporije nego što sam htio, ali ipak uspjevao odrzati dobar tempo, tako da sam uspio ući u cilj ispod 5 sati što je i bio realan cilj za moju sadasnju formu.

Okrepna stanica ”Gondramaz” bila je na 34 km u trci. Ovdje je bilo tako dobro dosla okrepa i hladna voda da me ohladi, nakon ove stanice, bilo je malo lakse da se pojaca tempo bar za nekoliko preostalih km. Kad vec vidim sebe u cilju dolazi  tehničke dio staze gdje uopšte nije bilo moguće trčati brzo, na tom dijelu trčati bilo kojim tempom je bilo naporno. Nakon tog dijela napokon dionica gdje se moze trcati malo brze. Jedna stvar u kojoj sam dobar je da se spotaknem i padnem na netehničkih zahtjevnoj stazi, srećom ovaj put pad nije bio toliko opasan pa sam cim prije ustao i nastavio trčati.

Osjećaj je bio dobar, neugoda oko grceva me malo popustila, ali čim sam povećao brzinu, grč bi se opet vracao, tako da sam posljednji dio staze morao trčati u ugodnom tempu.

Konačno sam vidio grad ”Miranda Do Corvo”  cilj je blizu, pomislih u sebi. Službeni rezultat 44km + 2200 visinske za 4:54:45, moglo je biti bolje i brže, ali za trenutnu formu, ovo je sve što sam mogao da izvucem u svom najboljem izdanju. Osjećaj koji se ne može opisati riječima. Ciljna linija na svjetskom prvenstvu  je bila ono što sam samo mogao sanjati prije nekoliko godina. Moge samo reći ”NIKAD NE ODUSTAJ”! Čestitam svima koji su završili utrku, a posebno mojim prijateljima iz reprezentacije, vi ste najbolji 🙂

Sada se mogu opustiti i smanjiti treninge na nekoliko dana, a onda se u potpunosti fokusirati na trening za UTMB.

Veliko hvala mojoj porodici koja me podržava, bez vas nebi bio ovo sto jesam!

Takođe bih želio da se zahvalim svima koji su me pratili i podržavali preko društvenih medija, kao što obično kažem ”vi ste moj vjetar u ledja tokom trke”.

https://www.facebook.com/radionovigrad/

https://www.facebook.com/moje.trcanje/

Sponzorisan od strane https://www.tailwindnutrition.se/

Trail – VM 2019

 

Trail VM 2019 

 

Sedan jag började springa, har jag haft en stor önskan att komma till en så stor tävling som VM, men under alla de åren som gått har jag tränat så att jag bara njutit i träningen och även på loppen men ändå lyckades jag att uppfylla mina drömmar.

En fördel som ger mig möjlighet att tävla på internationell nivå är att jag har flera medborgarskap och i Bosnien och Hercegovina uppfyller jag kraven att få vara med i landslaget.

På sistone har jag börjat träna lite mer specifikt med målet att förbättra mina prestationer på olika korta distanser, så får vi se hur det kommer gå 😏

Dag 1 onsdag 5 juni:

Resan till Coimbra (Portugal). Hade flyg från Göteborg tidigt på morgonen med 1 timmes mellanlandning i Bryssel, hoppades på att första flyget inte skulle bli sent. På flygplatsen träffade jag Annika Nilrud (Sveriges landslagsledare) och självklart hade vi en trevlig stund med mycket snack om löpning 😅…Båda flygen var i tid så det blev inga konstigheter alls med flygningar. Åkte sedan buss i 2 timmar till Coimbra och efter det var resan avslutad. Totalt restid drygt 11 timmar 😏

Dag 2 torsdag 6 juni:

Vaknade redan vid 6 tiden, lite för tidigt men hade en djup kvalitetssömn så jag kände mig pigg. Två av mina landslagskompisar (Kornej Arkos och Haracic Rasid) borde ha kommit till hotellet under natten, men eftersom deras flyg blev försenat fick de stanna och övernatta i Lissabon. Resten av landslagslöparna hade planerad ankomst till Coimbra idag, då var det bara jag själv som vandrade runt och snackade med löpare från andra länder. Kul att träffa så många duktiga löpare som jag förut bara sett på sociala medier.

Under eftermiddagen kom äntligen alla från mitt lag, och några av dem fick jag träffa idag personligen för första gången. ITRA hade bokat oss kl 19:30 för dopingkontroll och Quartz hälsoprogram, så de andra timmarna var vi lediga och ägnade tiden åt vandring i hotellet samt självklart ta några foton 🙂

Dag 3 fredag 7 juni:

Träning (lugn 30 minuters jogg), frukost, technical meeting, invigningsceremoni, nummerlappsutdelning och resten av dagen vila och avslappning. Fram till fredag eftermiddag kände jag inte alls någon press och stress inför loppet, men då började jag tänka mer och mer på loppet. Räcker det med energin, vätska, vilket tempo blir bäst, osv…spänningen kändes i luften och att somna blev inte så lätt.

Dag 4 lördag 8 juni:

”RACE DAY” start kl 10:00 svensk tid. Vaknade kl 6:00 pigg och utvilad, tog på mig tävlingskläder, känslan var bra och jag längtade efter att få starta loppet. Lätt frukost på hotellet och sedan åkte vi buss i 30 minuter för att komma till Miranda Do Corvo där starten gick. Innan start blev det dags för sista check kontroll, obligatorisk utrustning, toa, tog en koffeinshot och dags att värma upp. Kom ganska sent till start så alla löpare var redan på plats, då fick jag tränga in mig för en bättre startplacering.  

 

Nedräkning och START!

Herregud vilken fart folk hade i sina ben, jag tog det ganska lugnt de första km, men ändå blev det ungefär 4 minuterstempo, som jag inte är van vid, så jag bromsade ner lite grann för att spara kraft till andra delen av loppet. Fram till första depå “Vila Nova” vid 7,1 km var det lättlöpt och allt gick som planerat (hade lite extra vätska med mig så att jag behövde inte stanna och fylla på). Mellan första och andra vätskestationen hade vi en lite längre backe där det inte alls gick att springa upp och på vissa sträckor var det så många löpare så att vi köade för att kunna klättra upp. Redan där mötte jag några löpare som snubblat och skadat sig, trist för dem tänkte jag. På den uppförsbacken hann jag ikapp Mirsad (kille från mitt landslag), vi sprang tillsammans en stund och när det kom nedförsbacke, stack jag iväg.

 

Andra vätskestation “Senhora Da Piedade” vid 16 km (här hade vi egen support, Ermina, frugan till ovan nämnde Mirsad), här passerade jag på 1:45, väldigt bra, allt gick som planerat. Nu kommer den jobbigaste sträckan där vi har 13km med 900 höjd till nästa kontroll samtidigt som värmen kommer. På den sträckan pushade jag inte så mycket, eftersom jag ville spara lite kraft i benen för utförslöpningen.

 

Som jag förväntade mig, var det en lång backe och värmen kändes redan då, tur att jag hade lite extra vätska med mig. På den sträckan sprang jag om ganska många löpare och även några från Kroatien som jag kände igen och som är snabbare än mig på kortare distanser.

Upp och ner, upp och ner och till slut kom vi till tredje vätskestationen “Mestrinhas” som var efter 29 km, här fyllde jag en flaska med vatten och stack vidare eftersom det BARA var 5 km fram till nästa station och det var mestadels utförslöpning som är jag ganska bra på, trodde jag iaf 🙂

Här hände det något, det var nämligen så att efter ungefär 33 km i loppet började jag få krampkänningar och strax därpå fick jag kramp på insida lår i höger ben, brant nedförsbacke som var ca 4 km lång blev lite för mycket för mina redan trötta ben. Där fick jag bromsa ner och springa sakta någon minut tills det kändes lite bättre. Här tappade jag lite tid och efteråt fick jag springa lite saktare än vad jag ville, men ändå kunde jag springa på i ett bra tempo så att jag hann komma i mål under 5 timmar som var ett realistiskt mål sett till min nuvarande form.

“Gondramaz” vätskestation var vid 34 km in i loppet. Här var det så skönt att kyla mig ner mig med kallt vatten och efter denna stationen kändes det lätt i en stund att springa på igen. Men där kom det lite tekniska partier där det inte gick att springa snabbt alls, utan bara jogga igenom och närma sig mållinjen hur som. En grej som jag också är bra på är att snubbla på de mest otekniska ställena, som tur var blev det inte så farligt denna gången så jag reste mig och fortsatte springa.

Känslan var bra, kraften hade jag lite kvar, men så fort jag ökar farten då kom krampen tillbaks igen, så den sista biten var jag tvungen att springa i ett behagligt tempo. 

 

Äntligen såg jag staden “Miranda Do Corvo” och tryckte på den sträckan fram till målet. Officiel resultat 44km + 2200 höjd klarade jag på 4:54:45  det kan bli bättre och även snabbare, men för nuvarande form är det jag kunde prestera som bäst.  Asså vilken känsla, går inte att beskriva med ord. Mållinjen på Trail-VM var vad jag bara kunde drömma om för några år sedan. Kan bara säga ”GE ALDRIG UPP” dina drömmar!  Grattis till alla som fullföljt loppet, särskilt till mina vänner från landslaget, ni är bäst 🙂

Nu kan jag slappna av och träna mindre i någon vecka och sen blir det fullt fokus på träning inför UTMB.

Ett stort tack till min familj som supportrar mig dygnet runt, utan er kunde jag inte bli så bra som jag är.

Vill också tacka alla som peppade och supportade mig via sociala medier, som jag brukar säga ”ni är min medvind under tävling”.

Fueled by https://www.tailwindnutrition.se/

 

UTMB Eng version!

After 3 years … again at the UTMB race of (170km 10 000 + -) and with a slightly better result than 2015.

I did not write too much about the trip itself and other events, I concentrated only on the race,  and this is the text about how it’s looks like!

The day of the Race, Friday 31/08/2018 rain,  winds, clouds and message from the organizers to expect cold and bad weather and we need to bring extra warm clothes, which naturally additionally aggravates our already heavy backpacks.

Start of the race at 18:00 and I was already at the start line 16:00 because I did not want to waste time in the caose of the other runners who want to get a better position in the first 8km. As I was already among the first at the start, I had the opportunity to be close to the elite runners that came about a half an hour before the start. It’s enough to be motivated to stand side by side with the best trail runners, (but racing with them is quite another story you can read below J)
The race started and everyone rushed as if we were racing to 10km and not to 170km.I decided to run for a feeling, without an hour and a look at which pace I run.I managed to save the cold head and not run into the first km, so I reached the 468th position after the first checkpoint.I slightly compared the feelings of 2015 and now, I was much more calmer, I knew about my possibilities and at the same time I was apprehensive of injury or stomach problems, which is not unusual for such kind of races
The climb to Le Delevret and descent to Saint Gervais passed very quickly. At control points, I prepared myself not to waste a lot of time, so through Saint Gervais I just frolicked. Here at the check point were my wife and children which came to see me, my wife’s syster Olivera and Laurie her husband. Rain was constantly falling at the beginning of the evening, so I only saw the path and the river of head lamps that move along the winding paths
I controlled my time in a race at the control point Les Contamines and for just  4 hours I was ran 31km,  and I have to admit that the first 31km was a good running track. Next control is at 39km La Balma, from where we climb to the first summit of 2500 altitudes. Learned from the past races, I tried to keep myself as short as possible on tops and high altitudes, so I ran to the next control at Les Chapieux as quickly as I could.
Now when I look at the results and my passing times, I see that I actually progressed very well, and then it seemed to me that thousands of runners were in front of me, only the lamps glimmered for miles ahead of me. As I passed the control point Lac Combal after 64km and 9h30min in the race, I reached an enviable 161th place (which means I crossed 300 runners from the 20th to the 64th km) I never dreamed that I would make such a good progress first part, I got a lot of time because I did not stay on checkpoints. The night was in my taste, ideal for running, and I thought I just ran, ate and drank.
The next control was Courmayeur 77km where we had our spare bags with things we had previously packed and surrendered to the organizer before the start. Since since the start of me all of the equipment suited and I did not have any problems, so I did not even change anything except a shrouded shirt, supplemented food supplies and continued on. In this way, I kept trying to keep myself warm and not waste additional energy to get warm and back in the race.
A steep climb of 4km to the Refuge Bertone passed through the dawn of dawn and very beautiful scenes to the surrounding mountains. I felt a sense of fatigue in my legs, but I could still run at a slow pace without any major problems, so I passed that part to the Arnouvaz control point where a few runners overtook me for the first time in the race. I used Arnouvaz’s refreshing station to take a little rest and prepare for the climb to the highest point of the race Grand Col Ferret.

 This ascent made me feel like eternity, and the strength of my legs was losing, but I had no other option than to continue to move because it was a strong wind and a low temp … of air so that any stopping means hypotermia in a very short time. The downhils are my better side, so I was looking forward to crossing the top of the Grand Col Ferret and to come to downhill 20 km long where I got on time and in general placement.

Through the control point of La Fouly I just fled and continued on to Champex-Lac where I had planned to rest a bit. I remember the words of Simun Cimerman (the organizer of the Velebit Ultra Trail race) from 2015 … when he mentioned that the race starts at 130 km and I have to admit that he was right. Although it was difficult and pain in the legs, the legs were getting bigger, but I managed to keep a good pace. With the arrival at the control point of Trient at 139 km after 23:00 in the race I reached the 105th position, which eventually turned out to be my best placement during the entire race.
My wife, children, Oliver and Laurie came to Trient control, which I already mentioned in the above text. It was nice to get help on everything I needed and here I got help fixing the zulos because it was painful to run downhill. There I lost about 40 minutes at rest and a bit of power for the next 10 km through the Catogna passage until the next control of Vallorcine where my family once again came to see me and helped with everything. In this section, the same thing, I could barely climb and then I increase the pace to compensate for the time I lost on uphill.
Vallorcine 149 km and 26 km in the race, the spot 116 * has a pain in every muscle in my body, especially on my feet. I get a quadriceps massage and get ready for the last 20 km in the race.I would like to finish the race for 30 hours and I’m aware that I’m close to doing it, but the last part was the longest 20km in the competition.It seemed like forever, at the moment I wanted to stop and take a nap, as I still knew, if I stopped and chilled it would be even harder for me.In my opinion, the technically most demanding part of the track from Tre Le Champs to La Flegera, for which 7 km section took me 2 hours.

At La Flegere I climbed with the last power atoms, I knew there is still a little bit left and I no longer have energy to save, so I did my best. I saw that this year I will not be able to reach the goal for 30 hours, so I sat in the tent for a while, ate and drank something and then ran into goal in Chamonix.

UTMB=30:21:57 place 131

 

The descent passed in the dark and with few runners, on the track I have passed only three runners for the past 8 km. At the entrance to Chamonix I was surprised by friends / runners from Sweden who ran the TDS competition (thanks guys). My wife, kids, Olivera and Laurie were main characters for welcome, they were also tired of my adventure around Mont Blanc and you can imagine what I was if they were visibly tired 🙂

Thank you very much for the pepp and support! I do not want to name anyone because I do not want to forget someone accidentally! Your support is my wind in my back!

A little about the equipment and food I used during the race:

Backpack : Ultimate Directon Anton Krupicka Adventure Vest 3.0

Head lamp : Lumonite Armytek

Gels : Clif

Bars : Clif, Snickers

Carbohydrate drink : Umara

Trip to the Mont d ’Arbois 1840m
BiH team with support from DukatFit (Captured by Anton Krupicka which asked for a picture)

Surova trka oko Mont Blanca!

Nakon 3 god… ponovo na UTMB trku od (170km 10 000+-) i sa malo boljim rezultatom nego 2015-e.

 

Da ne pisem previse o samom putovanju i ostalim desavanjima, koncentrisao sam se samo na trku a i ovako je podugacak text !

Dan trke, petak 31/08/2018 kisa, vjetar, oblaci i sms od organizatora da se ocekuje hladno i lose vrijeme te da moramo ponijeti extra toplu odjecu, sto naravno dodatno otezava nase vec teske ruksake.

Start trke u 18:00 a ja sam vec u 16:00 bio na start liniji jer nisam htio gubiti vrijeme u masi trkaca koji se naguravaju da dobiju sto bolju poziciju u prvih 8km. Kako sam vec bio medju prvima na startu, tako sam imao priliku da budem blizu elitnih trkaca koji su dosli nesto oko pola sata pred start. Dosta je motivirajuce stati rame uz rame sa najboljim svjestkim trail trkacima, (ali utrkivati se sa istima je sasvim druga prica koju mozete procitati u nastavku J)

Trka je startala i svi su pojurili kao da se trkamo na 10km a ne na 170km. Ja sam odlucio trcati na osjecaj, bez sata i pogledavanja kojim tempom trcim. Uspio sam sacuvati hladnu glavu i ne zaletiti se na prvim km, tako sam i dospio na 468* mjesto nakon prve kontrolne tacke. Malo sam usporedjivao osjecaj iz 2015-e god i sada, bio sam dosta smireniji, znao sam otprilike koje su moje mogucnosti a ujedno sam se pribojavao povreda ili problema sa stomakom, sto nije rijedak slucaj na ovakvim utrkama.

Uspon na Le Delevret i silazak u Saint Gervais mi je prosao veoma brzo. Na kontrolnim tackama sam se pripremio da ne gubim puno vremena, tako sam i kroz Saint Gervais samo proletio na brzinu. Tu su me docekali supruga Branka sa djecom, svastika Olivera i Laurie njen suprug. Kisa je konstantno padala u pocetku veceri, tako da sam samo vidio stazu i rijeku ceonih lampi koja se krece vijugavim stazama.

Kontrolnu tacku Les Contamines sam prosao za nesto manje od 4h trcanja i moram priznati da je prvih 31km bila dosta dobra staza za trcanje. Sledeca kontrola na 39km La Balme, odakle i krece uspon na prvi vrh od 2500 nadmorske visine. Naucen iz proslih trka, nastojao sam da se sto krace zadrzavam na vrhovima i velikim visinama pa sam sjurio na sledecu kontrolu Les Chapieux sto sam brze mogao.

Sad kad gledam rezulate i moja prolazna vremena, vidim da sam ustvari napredovao jako dobro a tada mi se cinilo da je hiljade trkaca ispred mene, samo lampe svjetlucaju na kilometre ispred mene. Kako sam prosao kontrolnu tacku Lac Combal nakon 64km i 9h 30min na trci, dospio sam na zavidno 161* mjestu, (sto znaci da sam presao 300 trkaca od 20-og do 64-og km) nisam ni sanjao da cu tako dobro napredovati prvi dio, dosta sam dobijao na vremenu jer se nisam zadrzavao na kontrolnim tackama. Noc je bila po mom ukusu, idealna za trcanje i ja sam cini mi se samo trcao, jeo i pio.

Sledeca kontrola Courmayeur 77km gdje smo imali nase vrece sa stvarima koje smo prethodno spakovali i predali organizatoru prije starta. Posto je od starta na meni sve od opreme odgovaralo i nisam imao nikakvih problema, tako nisam nista ni mjenjao osim presvukao majicu, dopunio zalihe hrane i nastavio dalje. Na taj nacin kratkog zadrzavanja na okrepnim stanicama sam pokusavao da se ne hladim i ne gubim dodatnu energiju da bi se ponovo zagrijao i vratio u trku.

Mislim da sam svoju najvecu gresku na trci napravio upravo na toj kontroli, jer sam pozurio da ne gubim puno vremena i nisam pojeo nista ozbiljnije osim juhe a stomak mi je primao hranu bez problema. U drugom dijelu trke je bilo obrnuto, znao sam da moram jesti a nikakvog apetita nisam imao. Tako sam cijelu trku prosao na juhi, gelovima, cokoladicama i ugljikohidratnim napitcima.

Strmi uspon od 4km na Refuge Bertone je prosao u svitanju zore i jako lijepim prizorima na okolne planine. Umor sam osjecao u nogama al jos uvijek sam mogao trcati laganim tempom bez nekih vecih problema, tako je i prosao taj dio do kontrolne tacke Arnouvaz gdje su me na toj dionici po prvi put od starta prestigli nekolicina trkaca. Arnouvaz okrepnu stanicu sam iskoristio da malo odmorim i pripremim se za uspon na najvisu tacku trke Grand Col Ferret.

Taj uspon mi se cinio kao vjecnost a i snaga u nogama se osjetno gubila, ali nisam imao drugu opciju nego se nastaviti kretati jer je bio jak vjetar i niska temp… zraka tako da svako zaustavljanje znaci pothladjivanje u vrlo kratkom roku. Nizbrdice su moja jaca strana tako da sam se radovao prelasku preko Grand Col Ferret prevoja i spustu dugackom 20km gdje sam dobijao na vremenu i u generalnom plasmanu.

Kroz kontrolnu tacku La Fouly sam samo proletio i nastavio dalje do Champex-Lac gdje sam imao u planu da malo odmorim. Sjetio sam se rijeci Simuna Cimermana (organizatora trke Velebit Ultra Trail) iz 2015-e god… kad mi je spomenuo da trka pocinje tek na 130-om km i moram priznati da je bio u pravu. Iako je bilo tesko i bolovi u nogama, stopalima su postajali sve veci, ja sam ipak jos uvijek napredovao. Sa dolaskom na kontrolnu tacku Trient na 139-om km nakon 23h u trci sam dospio na 105* mjesto, sto se na kraju ispostavilo da je to bio moj najbolji plasman u toku cijele trke.

Na Trient kontrolu mi je dosla supruga, djeca, Olivera i Laurie koje sam vec pomenuo u gore navedenom textu. Bilo je lijepo dobiti pomoc oko svega sto mi je trebalo a i tu sam dobio pomoc oko saniranja zuljeva jer je postalo bolno trcati nizbrdo. Tu sam izgubio oko 40 min u mirovanju i malo skupio snage za narednih 10 km preko prevoja Catogne do sledece kontrole Vallorcine gdje su me moja familija jos jednom docekali i pomogli oko okrepe. Na toj dionici ista stvar, uzbrdice jedva a nizbrdice nadoknadjujem izgubljeno na uzbrdicama.

Vallorcine 149-i km 26h u trci, mjesto 116* cini mi se da me boli sve i jedan misic na tijelu, pogotovo na nogama. Dobijam masazu quadricepsa i spremam se za poslednjih 20-ak km u trci. Volio bih zavrsiti trku ispod 30h i svjestan sam da sam blizu da to uradim ali taj zadnji dio mi je bilo najduzih 20km na trci. Cinilo se kao vjecnost, na momente sam htio stati i odspavati koji min a opet znao ako stanem i ohladim se, bice mi jos teze. Po mom misljenju tehnicki najzahtjevniji dio staze od Tre Le Champs do La Flegere za koju dionicu od 7km mi je trebalo 2h.

Na La Flegere sam se popeo sa zadnjim atomima snage, znam da je jos malo do kraja pa vise nemam za sta da cuvam energiju, nego daj sve od sebe sto imas. Vidio sam da ove godine necu uspjeti doci do cilja ispod 30h pa sam sjeo malo u satoru da malo odmorim, pojedem i popijem nesto i dam se u trk do cilja u Chamoniju.

UTMB 2108 =30:21:57 mjesto 131

Silazak je prosao u mraku i sa jako malo trkaca na stazi, prestigao sam 3 trkaca u poslednjih 8km. U sam ulazak u Chamonix su me docekali i iznenadili prijatelji/trkaci iz Svedske koji su trcali TDS trku (hvala vam). Supruga, djeca, Olivera i Laurie su bili glavni odbor za docek, bili su cak i vidno umorni od moje avanture oko Mont Blanca a mozete zamisliti kakav sam ja bio ako su oni bili vidno umorni 🙂

Veliko hvala svima na podrsci! Nebi nikoga da imenujem da nebi slucajno koga zaboravio! Vi kao podrska ste moj vjetar u ledja!

Malo o opremi i prehrani koju sam koristio tokom trke:

Ruksak : Ultimate Directon Anton Krupicka Adventure Vest 3.0

Ceona lampa : Lumonite Armytek

Gelovi : Clif

Cokoladice : Clif, Snickers

Ugljikohidratni napitak : Umara

Izlet na Mont d’ Arbois 1840m

BiH ekipa sa podrskom od strane DukatFit (Uhvatio nas Anton Krupicka i trazio da se slika)Jedna od najboljih trail trkaca @Mimmi Kotka

 

My first participation in the EU competition!

I have long wanted to get on the starting line with the best European ultras (Look what you want, maybe you get it).

At the end of February, I received a call from Mirsad Abdakovic to run for the national team of BiH in the 24 hours race, held in Temisvar on 26/27 May. It could be said a very short period to prepare for such a challenge, but since I started running and I love the challenges, it did not take much time for me to think and join two of the already competing contestants from BiH. The BiH team consised of:

 

First on the right: Rasim Aci Junuzovic (ultramarathon who finished several extreme ultra races). The second on the right: Mirsad Abdakovic (long-time ultramarathon with very good results and the current BiH record in several ultramarathon races). Third on the right: Nermin Felic (as a member of the support team who justified his role in every way). Once again thank you for unselfish help and support during the race. And of course, my smallness  Branislav Pavic (ultramarathon runner with a few of the ultra races and I hope there will be many more in the future)

I arrive at Timisoara around 13:00, where the organizers were waiting for us and taking us to Timisoara Hotel where we were housed. So it was organized that all other events were in the same hotel, so I did not have to move much and care about the events associated with the actual competition. The other members of the BiH team arrived a bit later that day, so I had the opportunity to explore the hotel and meet some runners from Croatia, Serbia, Norway and other countries.  Friday, several things on the list to do, and one of them is the main opening ceremony of the European Championship in 24hours. Since May 25, the day of youth in former Yugoslavia and the opening ceremony was held the same day, we came to the idea of ​​making a picture with all the current republics that existed in former Yugoslavia. Only Montenegro has missed us;)

Saturday, competition at 10 o’clock in Romanian time. I know it will be hot and it will only make it difficult for us to run, but what is available is that everyone will have the same conditions, so I have no one to blame, I’m just relaxed and try to do my best! Obviously, like most runners, I probably set an unrealistic goal to drive 240 km in 24 hours, but again I have a reserve plan to run at least 200 km and that way I get a World Cup card held next year in Irdning (Austria In the beginning I was among the slow runners, and in that way I tried to keep a slower pace in the first hour of the race. Almost the same tactics had Adrijana Simić (runner-up from Croatian national team) and we ran the first circles together. After the first hour, I set myself at my planned pace and now it was only necessary to run. I split the race to 4 * 6h and I have to admit that time went fast and the miles were easy. The first two 6 hours went as planned without any major problems. The organizer assured us that we had support throughout the round and I really had to admit they were high and full of positive energy, which is naturally reflected on our runners.

In the second part of the race, most people left the park where we were run. It’s also began the first signs of fatigue on us. It became impossible for me to keep the same pace as in the first 12 hours, although I feel that I’m improving the pace, the circle is slower and slower, the feeling that your dons are glued to asphalt and your legs become more and more difficult.

After 18 hours, I was aware that my plan to run 240 km in 24 hours would not be possible to achieve, which I have to admit seems not motivating at these moments. It felt easy to have a spare plan that was not too demanding, so I reduced the pace, did breaks and relaxed up to 200km after 22h in the race. I used the last two hours of the race to massage, eat and drink some protein content to speed up recovery. My family is my biggest support in my adventures. Without them would not be possible to train and compete so often. It’s also not easy to live with me during my preparation period 😉

I would not like to name anyone, but I have to thank teams from Serbia, Croatia, Slovenia, Macedonia, Sweden and Norway for tireless support throughout the race, you were our wind in the back.

 

 

Experience from the race 100 Miles of Istria 6-7/4/2018

On Wednesday morning, I had a flight from Gothenburg (SWE) to Zadar (CRO) for the race 100 miles of Istria that started on Friday at 00:00. As I had two days before the race, on Wednesday I decided to stay in Motovun in a rural environment (“Agroturizam Toni Brkac”) Motovun, away from the city, asphalt, cars and buildings. After I was housed in the apartment, I dressed up and ran out of the half-hour training to relax a bit.

Thursday is a sour / foggy morning but nevertheless a beautiful ambience for waking up and continuing the way for Umag. I arrived in Umag at noon where I met with a team from ZG (Sasa, Ivan and Dejan), coffee-rakija and all in one, as well as the story of training, who is ready, etc. … The excitement is growing with every hour it’s getting closer, but I try not to think of a race and I was always open a story about nothing else. Shortly after the meeting with friends from Zagreb I go to our apartment (Apartment Maric) where I will stay with my team from the club Ak.Sloboda Novi Grad (Milan, Srdjan, Marko and Natasa from BL), Mikael from Goteborg, as well as Semir from Bihac and his family.  After accommodating in the apartment, it was time to go for the start package at the expo of the race, as I was barely waiting to finish and that part, I went after the start right at 16h because they started with the distribution of start-ups then. Of course I met very many well-known faces from the organization itself and volunteers (Pedja from the BG te guy I met on Novosadski Night Marathon 6 years ago). Another exhibitions with interesting various races where I would definitely like to take part, I will select several of them as well … Velebit 100 Miles, Vucko Trail, Jahorina Ultra Trail, Dalmatia Ultra Trail and many others.

Mikael, the team from Novi Grad and Semir with the family arrived a little later than me and all of them naturally went to the expo to pick up the start packages where we met again a team from ZG (Sasa, Ivana, Dejan). Robert and his wife Gordana (a married couple I know from the Sweden) joined us, and the beer tasting of the beer with a race label, which I can say was quite tasty, came to the forefront.

 

Friday, race day. We all slept but no one rested, that did not bother me a lot because I know I can handle two nights with a little sleep. Waking up was in the form of laying and drinking coffee in the town, where we met Alen and Petra (the twin pair from Zagreb) and their dog Argus. (I met Alen and together with him, ran to the goal at 100 miles of Istria in 2016). Shortly after walking down town, it was time for Mikael and Sasa to get on their way to the start of the 100-mile race where they will meet with Aramis, Radana and others where they will all continue their journey from Labin to Umag across the highest top Ucka and other tops in Istria.

We who were running 100 km, we had the time to get out, rest a little bit than we tried to sleep a minute before we started on the buses that drive to the start. Soon, that time came, so we were dressed, lubricated, the last control of equipment and of course taking the picture in front of the apartment.

We meet again on the bus with Robert, Zeko (Dragan Ciric from Bg) and we tried to rest our eyes while traveling, but of course this was not possible.

 

Start of the race on the coast of Lovran, loud music echoes and feel a positive atmosphere in the air. I’m starting a lightweight 20-minute warm-up where Milan and Robert join me in order to warm-up the muscles before going up 8 km to the top of the Ucka with 1400+. The countdown and start went, most of us started to rock a little harder to get out of the weight of the racers and avoid the crowd on that first hill. Milan and I knew that we were approximately at the same level as preparation and readiness, so we decided to stick together during the night and in the morning, whoever had the strength and the will, he could run quicker in day light.

On that first hill, Robert (as well as many others) caught us, and we overcame him, but we caught him again at another food station, where he joined us and ran with us until Zbevnica and the long descent down to Buzet. The night was quite interesting because the 100k and 100 Miles course was the same from Poklon to Buzet, so we were all over the end of the other races where we talked with most of the runners which word and continued on our plan and program. From the famous faces we got to Radan Stanar on the top of Poklon, got acquainted and ran a lot with Zivko Tomic (the runner fromSerbia).

 

The runway from Zbevnica to Buzet is long enough and takes up a lot of strength, so if you are tired of that downhill, you are charging the stalls in the last km race, so we have been careful to keep up the power on that downhill.

Check point Buzet: From the far away I see Alena’s familiar silhouette with the dog Argus and he tells us the words of support that at that moment mean a lot, after all, Alen was the main actor of support in Buzet where he was of great help about the bags of bags we had in transition . (Thanks Alen and Argus;)). I think we’ve lost in Buzet for a max of 5 minutes and we went on to run. On this part we came to Vedran (the guy from Rijeka) and then Nenad (the guy from Zagreb) with whom we ran halfway between Oprtalj and Groznjan where they had to slow down Check point Oprtalj: We get good freshness and mood, although it has already become quite hot at the time. We filled ours bottles with water, ate something and get back on the trails again. This time we were joined by a runner from Mauritius who arrived at Groznjan before us, he rested a bit and filled the piston at Oprtalj so he looked a lot of freshness. Very likely, the sun and the heat responded to him, I remember that he regretted that it was cold during the night because the temp of the air was close to minus than the plus. Our tempo was to fast for him, so we lost him somewhere along the way to Groznjan. Check point Groznjan: At Groznjan I remember bacon and Red Bull. The combination of salt-sweet corresponded to me so that I mostly tried to eat and drink something in this regard + that I had some energy gels and chocolate bar with me that I had eaten among the race.

In Buje, the previous check point we got very fast or maybe it just seemed like that. We supplemented this with one extra water bottle because we knew this part could stretch and last for a whole eternity if you were not able to keep running.

 

 

 

Milan and I felt good, only the sun and the heat were a little worried. We managed to keep up the pace to the very end. While most of the crew argued we increased the pace and so managed to get some more racing that resulted in the division of 19 places after 15 hours in a race. For this reason, like every year, we have been celebrating and winning the result of the race director Alen Paliska and many others from the organization.

 


About the race:

100 miles of Istria is a race I ran almost every year (except for 2014, when I moved to Sweden). From the first run of the pilot project, the organization was unprepared and at a high level, positive criticism was always welcomed by such organizers (but I do not think there is room for such criticism either). It is seen from the accompanying article that a great effort has been made in the organization and that everything has been adapted to us runners. Whatever you say is that date 12-14 / 4/2019 has already been planned, it is not yet decided which track is going to be.

 

Great thanks to the volunteers who deserved the medal as well as all of us who were running!

 

 

 

Moje prvo ucesce na EU takmicenju!

Odavno sam imao zelju da stanem na startnu liniju sa najboljim europskim ultrasima (Pazi sta zelis, mozda ti se i ostvari).

Krajem februara sam dobio poziv od Mirsada Abdakovica za nastup u reprezentaciji BiH u trci na 24 sata koja se odrzava u Temisvaru 26/27 maja. Moglo bi se reci dosta kratak period da se pripremis za takav izazov, ali posto ja volim izazove nije mi trebalo puno vremena za razmisljanje i pridruzivanje dvojici vec prijavljenih takmicara iz BiH. Ekipa BiH je bila u sastavu:

Prvi sa desne strane: Rasim Aci Junuzovic (ultramaratonac koji je zavrsio nekoliko extremnih ultra trka).

Drugi sa desne strane: Mirsad Abdakovic ( dugogodisnji ultramaratonac sa veoma dobrim rezultatima i trenutnim rekordom BiH u vise ultramaratonskih trka).

Treci sa desne strane: Nermin Felic (kao clan podrske koji je opravdao svoju ulogu u svakom pogledu). Jos jednom zahvaljum na nesebicnoj pomoci i podrsci tokom trke.

I naravno moja malenkost Branislav Pavic ( ultramaratonac sa nekoliko zavrsenih ultra trka i nadam se da ce ih biti jos mnogo u buducnosti)

Cetvrtak negdje oko 13h stizem u Temisvar gdje nas docekuju organizatori i voze nas do hotela Timisoara gdje smo bili smjesteni. Tako je bilo organizovano da su i sva ostala desavanja bila u istom hotelu pa se nisam morao puno pomjerati i zamarati oko desavanja vezana sa samu trku. Ostali clanovi BiH tima su stigli malo kasnije tog istog dana, tako da sam ja imao priliku istrazivati okolo po hotelu i susretati neka poznata lica iz Hrvatske, Srbije, Norveske i ostalih zemalja.

Petak, nekoliko svari na popisu za odraditi i jedna medju njima najvaznija ceremonija otvaranja EU prvenstva na 24h. Kako je 25 maj bio dan mladosti u bivsoj Jugoslaviji a i ceremonija otvaranja prvenstva se odrzavala na isti dan, tako smo dosli na ideju da uradimo jednu sliku sa svim sadasnjim republikama koje su bile u bivsoj Jugoslaviji. Samo nam je jos Crna Gora falila 😉

Subota, trka u 10h po rumunjskom vremenu. Znam da ce biti vruce i da ce nam to otezati samo trcanje, ali sta je tu je, svima ce nam biti isto pa nemam kome da se zalim, msm se samo opusteno i gledaj da ostvaris sta si naumio! Naravno kao i vecina trkaca postavim si vjerovatno nerealan cilj da cu pretrcati 240km za 24h, ali opet imam i rezervni plan da istrcim najmanje 200 km i na taj nacin dobijem kartu za svjetsko prvenstvo koje se odrzava sljedece godine u Irdningu (Austriji).

Na startu sam drzao medju zadnjima i na taj nacin pokusavao odrzati sto laganiji tempo bar u prvom satu trke. Skoro istu taktiku je imala i Adrijana Simic (reprezentativka iz Hrvatske) pa smo prvih nekoliko krugova otrcali zajedno. Nakon prvog sata sam se namjestio u svom planiranom tempu i sad je samo trebalo trcati. Trku sam podijelio na 4*6h i moram priznati da je vrijeme brzo prolazilo i km su se nizali sa lakocom. Prve dvije 6-ice su prosle kao sto je bilo planirano bez nekih vecih problema. Organizator se pobrinuo da imamo podrsku duz cijelog kruga i stvarno moram priznati da su bili glasni i puni pozitivne energije, sto se naravno reflektiralo i na nas trkace.

U drugom dijelu trke, vecina podrske sa strane se razisla i poceli su prvi znaci umora na nama trkacima. Meni je postalo nemoguce odrzavati isti tempo kao i u prvih 12 sati, iako ja imam osjecaj da pojacavam tempo, krug postaje sve sporiji i sporiji, onaj osjecaj kao da ti se djonovi lijepe za asfalt a noge postaju sve teze i teze.

Nakon 18-og sata sam bio svjestan da moj plan da pretrcim 240 km nece biti moguce ostvariti, sto moram priznati ne djeluje motivirajuce u tim momentima. Bilo je olaksavajuce imati rezervni plan koji nije bio previse zahtjevan, tako da sam smanjio tempo, pravio pauze i opusteno dosao do 200km nakon 22h provedenih na trci. Poslednja dva sata trke sam iskoristio da se izmasiram, pojedem i popijem nesto proteinskog sadrzaja kako bi ubrzao oporavak.

Moja porodica mi je najveca podrska u mojim pustolovinama bez kojih ovo sve nebi bilo moguce, nije samnom bas lako u pripremnim periodima 😉

Ne bih nikoga posebno da imenujem ali moram se zahvaliti ekipama iz Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije, Svedske i Norveske na neumornoj podrsci tokom cijele trke, vi ste nas vjetar u ledja 🙂

Dozivljaji sa trke 100 milja Istre 6-7/4/2018

U srijedu rano ujutro sam imao let iz Goteborga za Zadar na trku 100 miles of Istria koja je startala u petak u ponoc 00:00. Kako sam imao dva dana pred trku, srijedu sam odlucio odsjesti u Motovunu u seoskom ambijentu (Agroturizam Toni Brkac Motovun), daleko od grada, asfalta,auta i zgrada. Nakon sto sam se smjestio u apartmanu, presvukao sam se i pobjegao van na polusatni trening da se malo opustim.


Cetvrtak kisovito/maglovito jutro ali svejedno prelijep ambijent za razbudjivanje i nastavak puta za Umag. U Umag sam stigao oko podneva gdje sam se sreo sa ekipom iz Zg (Sasom, Ivanom i Dejanom), kava-rakija i sve po redu kao i prica o treningu, ko je koliko spreman, itd…Uzbudjenje raste sa svakim satom sto se blizi trci, ali se trudim da ne mislim na trku i otvaram pricu o svemu drugom. Ubrzo nakon susreta sa zagrepcanima odlazim u nas smjestaj (Apartman Maric) gdje cu odsjesti sa svojom ekipom iz maticnog kluba Ak.Sloboda Novi Grad ( Milan, Srdjan, Marko i Natasa iz BL), Mikaelom iz Goteborga, kao i Semirom iz Bihaca i njegovom familijom.

Nakon smjestanja u apartman vrijeme je bilo da se ide po startni paket na expo trke, kako sam jedva cekao da zavrsim i taj dio, otisao sam po startni tacno u 16h jer su tad i poceli sa dijeljenjem startnih paketa. Tu sam naravno sreo jako puno dobrih i poznatih lica iz same organizacije a i volontera (Pedju iz BG decka kojeg sam upoznao na Novosadskom nocnom maratonu prije 6 god). Standove sa raznim trkama na kojima bi svakako volio uzeti ucesce, nekoliko njih cu izdvojiti kao npr…Velebit 100 miles, Vucko trail, Jahorina ultra trail, Dalmacija ultra trail i mnoge druge.

Mikael, ekipa iz Novog i Semir sa familijom su stigli nesto malo kasnije od mene i svi se naravno otisli do expo-a da podignu startne pakete gdje smo se sreli sa ekipom iz Zg (Sasa, Ivana, Dejan). Tu nam se pridruzio i Robert sa suprugom Gordanom (bracni par koje poznajem iz svedske) i doslo je na red isprobavanje piva sa etiketom trke za koje mogu reci da je bilo dosta ukusno.


Petak, dan utrke. Svi smo spavali ali se niko nije odmorio, to me nije puno plasilo jer znam da mogu izdrzati dvije noci sa malo sna. Razbudjivanje je bilo u vidu setnje i ispijanju kava u gradu, gdje smo se sreli sa Alenom i Petrom (bracni par iz Zagreba) i njihovim psom Argusom. ( Alena sam upoznao i zajedno  sa njim utrcao u cilj na 100 milja Istre 2016 god). Ubrzo nakon hodanja po gradu je doslo vrijeme za Mikaela i Sasu da se daju na put prema startu utrke na 100 milja gdje ce se sresti sa Aramisom, Radanom i ostalima gdje ce svi zajedno nastaviti svoje putovanje od Labina do Umaga preko ucke i ostalih vrhova u Istri.


Mi koji smo trcali 100 km smo imali fore da se izlezavamo, pokusamo odspavati koji minut prije nego krenemo ka busevima koji voze na start. Ubrzo je i to vrijeme doslo pa smo se dali na oblacenje, podmazivanje, poslednju kontrolu opreme i naravno slikanje ispred apartmana.

U busu se opet srecemo sa Robertom, Zekom (Draganom Ciricem iz Bg) i pokusavamo odmoriti oci u toku putovanja, ali to naravno nije bilo moguce.

Start pored obale mora u Lovranju, glasna muzika odjekuje i osjeti se pozitina atmosfera u zraku. Krecem na lagano 20-minutno zagrijavanje gdje mi se pridruzuju Milan i Robert kako bi se misici zagrijali za uspon od 8 km na vrh Ucke sa 1400+. Odbrojavanje i start je krenuo, vecina nas raspalila malo jacim tempom kako bi se izvukli iz mase trkaca i izbjegli guzvu na toj prvoj uzbrdici. Milan i ja smo znali da smo otprilike na istom nivou sto se tice priprema i spremnosti pa smo se tako i odlucili drzati zajedno u toku noci pa ujutro ko bude imao snage i volje mogao je dodati malo gasa.

Na toj prvoj uzbrdici Robert, (kao i mnogi drugi) nas je sustigao i prestigao ali smo ga mi opet sustigli na drugoj okrepi, gdje nam se pridruzio i trcao sa nama sve do Zbevnice i dugacke nizbrdice silaska u Buzet. Noc je bila dosta zanimljiva jer je staza na 100km i na 100 milja bila ista od Poklona do Buzeta tako da smo cijelo vrijeme bili u prestizanju drugih trkaca gdje smo sa vecinom prebacili koju rijec i nastavljali dalje po nasem planu i programu. Od poznatih nam faca smo sustigli Radanu Stanar na vrhu Poklona,   upoznali se i trcali dobar dio sa Zivkom Tomicem (deckom iz Srbije).

Silazak u Buzet je dosta dugacak i uzima svoj danak tako ako pregorite na toj nizbrdici, naplata stize u poslednjim km trke, zato smo se malo cuvali i stedjeli snagu na toj nizbrdici.

Okrepna stanica Buzet: Iz daleka vidim poznatu siluetu Alena sa psom Argusom i on nam dobacuje rijeci podrske koje u tim momentima znace puno, naposljetku nam je Alen bio glavni akter podrske u Buzetu gdje nam je bio od velike pomoci oko pakovanja vreca koje smo imali na tranziciji. (Hvala Alen i Argus ;)). Mislim daa smo u Buzetu izgubili max 5 min i dali smo se dalje u trk. Na toj dionici smo imali priliku sustici Vedrana iz Rijeke i malo zatim Nenada iz Zg sa kojima smo trcali sve do pola puta izmedju Oprtlja i Groznjana gdje su oni morali usporiti.

Oprtalj: Stizemo dobro svjezi i raspolozeni iako je vec tada postalo dosta vruce. Na brzaka smo dopunili vodu, nesto pojeli i dali se u pokret. Ovaj put nam se pridruzio trkac sa Mauriciusa koji je stigao na Groznjan prije nas, malo je odmorio i napunio bat na Oprtlju tako da je i izgledao dosta svjez. Vrlo vjerovatno mu je sunce i vrucina odgovarala, sjecam se da se zalio kako mu je bilo hladno tokom noci jer je temp zraka bila blize minusu nego plusu. I njemu je nas tempo bio prenaporan pa smo ga izgubili negdje usput do Groznjana.

Groznjan: Na Groznjanu se sjecam slanine i Red Bull-a. Kombinacija slanog-slatkog mi je odgovarala tako da sam na vecini okrepa pokusavao da pojedem i popijem nesto u vidu toga + sto sam imao podobru zalihu gelova i cokoladica sa sobom koje sam jeo izmedju okrepnih stanica.

U Buje smo stigli veoma brzo ili mi se tada mozda samo tako cinilo. Tu smo dopunili po jednu extra flasicu vode jer smo znali da se taj dio moze rastegnuti i trajati citavu vjecnost ako nisi u stanju da ga istrcis.

Milan i ja smo se dobro osjecali, jedino nam je sunce i vrucina malo smetalo. Uspjeli smo se dobro odrzati u tempu do samog kraja. Dok je vecina posustajala mi smo pojacavali tempo i tako uspjeli prestici jos ponekog trkaca sto nam je rezultiralo podjelom 19 mjesta. U cilju nas je kao i svake godine docekao i cestitao na rezultatu direktor trke Alen Paliska i mnogi drugi iz organizacije.

O trci: trku 100 milja istre sam trcao skoro svake godine (izuzev 2014, kad sam preselio u Svedsku). Od prve trke pilot projekta, organizacija je bila besprekorna i na visokom nivou, pozitivna kritika je uvijek dobrodosla takvim organizatorima (ali mislim da nema mjesta ni takvoj kritici). Iz prilozenog se vidi da je ulozen veliki trud u organizaciju i da je sve prilagodjeno nama trkacima. Sta reci osim da je datum 12-14/4/2019 vec isplaniran, samo jos nije odluceno koja staza bi trebala da se trci.

 

Veliko hvala volonterima koji su zasluzili medalju  kao i svi mi koji smo trcali!